Gašenje Državnog univerziteta u Novom Pazaru (DUNP) predstavljalo bi duboko potresnu odluku koja pogađa studente, profesore, njihove porodice i čitavu zajednicu koja je godinama u visokom obrazovanju vidjela šansu za bolju budućnost. Otkazi koji su uručeni zaposlenima, a koji su stigli gotovo preko noći, nisu samo udar na struku i akademski integritet, nego i na generacije mladih ljudi koji su u amfiteatrima ovog univerziteta tražili put ka znanju, poslu i ostanku u svom gradu.
Za mnoge, DUNP je više od institucije – to je simbol napretka u sredini koja je decenijama osjećala marginalizaciju. U gradu gdje je stanovništvo većinski bošnjačko, postojanje jednog državnog univerziteta daje osjećaj ravnopravnosti, uključivosti i priznanja. Zato danas, kada se, očigledno planira gašenje ovog Univerziteta, nije teško razumjeti zašto se među ljudima javlja gorčina i osjećaj nepravde.
Ostaje pitanje: kakvu bi poruku država poslala gašenjem jedine visokoškolske državne institucije u regiji u kojoj živi značajan broj pripadnika nacionalnih manjina?
Upravo ta poruka najviše zabrinjava. Novi Pazar bi ostao bez onoga što je u proteklih dvadeset godina predstavljalo najvažniji stub razvoja obrazovanja. Gašenje DUNP-a u kontekstu nacionalne strukture grada dobija sasvim novu dimenziju: ostavlja dojam da se standardi i prava nacionalnih manjina primjenjuju selektivno i da njihova društvena i obrazovna infrastruktura nije jednako vrijedna.
Profesorima koji ostaju bez posla šalje se signal da su oni bili jedan obični, lahko zamjenjivi šaraf u sistemu, te da njihov rad ne znači ništa. Studentima se poručuje da njihovi snovi i planovi nisu bili vrijedni zaštite. A zajednici se daje osjećaj da je razvoj koji se decenijama gradio bio samo privremena dozvola, a ne ravnopravan društveni projekt.
Jedna država se ne prepoznaje po tome kako tretira većinu, nego kako brine o manjinama. Ako se jednom ugašeni univerzitet može posmatrati kao presedan, onda on nosi opasnu simboliku: da je moguće zanemariti potrebe čitavog regiona, kulturni identitet i obrazovnu budućnost samo zato što je to politički najlakše.
Dodatnu gorčinu stvara tišina političkih predstavnika iz Sandžaka u Beogradu, čija bi prva dužnost bila da zaštite interese zajednice koju navodno predstavljaju. Umjesto jasnog zajedničkog stava i institucionalne borbe, nerijetko vidimo da skrivaju svoje stavove ili simbolički pokazuju neku vrstu otpora koja je nedovoljna. Takvo ponašanje šalje poruku da sudbina studenata, univerziteta, profesora i hiljada mladih ljudi nije pitanje vrijedno rizika ni političke odgovornosti, što dodatno produbljuje osjećaj napuštenosti među građanima i učvršćuje uvjerenje da je obrazovanje u Sandžaku ostavljeno bez istinskih zaštitnika.
Zamislite samo koliko je roditelja kojima nije svejedno poslati dijete na studije u drugi grad. U zemlji u kojoj su šovinizam i lažni patriotizam još uvijek snažno prisutni, često zasnovani na predstavljanju „drugih i drugačijih“ kao prijetnje, u kojoj se studenti iz Novog Pazara putem nacionalnih medija predstavljaju kao teroristi, a profesori kao državni neprijatelji, prava Bošnjaka i Bošnjakinja — posebno onih koji praktikuju islam — nerijetko su narušena. U takvom okruženju, mnogi roditelji s pravom strahuju da će njihova djeca van svog grada biti izložena nerazumijevanju, netrpeljivosti ili diskriminaciji, te osjećaju da im jedino lokalna sredina pruža sigurnost i mir.
Gašenje DUNP-a nije samo kraj jedne institucije – to je poruka. A pitanje koje ostaje da visi u vazduhu jeste: da li je iko u vrhu vlasti svjestan koliko duboko ta poruka reže one koje bi država trebala da štiti, a ne da obeshrabruje?
Autor teksta je urednik i novinar portala 020media.rs, Emir Tutić.
Stavovi izrečeni u tekstu predstavljaju lični stav autora teksta i ne odražavaju nužno uređivačku politiku 020media.rs
